Povodom teksta "Otvoriti dijalog NVO i partija", autora Borisa Raonića, Vijesti, 22.07.2011.
Prije nekoliko dana usvojen je u Skupštini Crne Gore Zakon o nevladinim organizaciama, a povod za moje javno iznošenje stava je dio teksta objavljenog u ovom listu, na dan usvajanja ovog zakonskog teksta.
Zakon o NVO bolji je od prethodnog, ali nije uredio pitanje finansiranja NVO na zadovoljavajući način. Pitanja uloge parlamenta u podršci NVO sektoru (?) kao i regulisanje statusa strukovnih udruženja nije ni mogao da regutiše, što je tokom javne rasprave objašnjeno, ali očigledno uzalud, makar kad su u pitanju predstavnici veoma medijski eksponiranih NVO. Ako nije neznanje, onda je bezobrazluk, interes ili..
Naime, medijski poznata ličnost iz NVO, Boris Raonić, ustvrdio je daje "bezobrazno da tražimo da NVO imaju na raspolaganju tri puta veći iznos sredstava od političkih partija". Manje je važno to što takva formulacija nije tačna i što političke stranke, osim za redovne aktivnosti, dobijaju sredstva za kampanje i funkcionisanje na lokalnom nivou. Priznajem da sam jedan od bezobraznih. Još 2007. godine, 230 NVO okupljenih u Koaliciji NVO - saradnjom do cilja postavilo je svoj dugoročan cilj u pogledu finansiranja NVO u Crnoj Gori, a on glasi - minimum 1% od godišnjeg budžeta treba da se izdvaja za projekte NVO. Bezobrazni se nalaze i u Savjetu za saradnju Vlade Crne Gore i nevladinih organizacija koji je podržao prijedlog Koalicije NVO da se ustanovi minimum za godišnje finansiranje projekata NVO.
Takav zahtjev odbila je Vlada Crne Gore a nije ga, nažalost, afirmisala ni Skupština Crne Gore. Tekst gospodina Raonića, objavljen na dan usvajanja Zakona u Skupštini i njegov stav, moguće da su doprinijeli poslanicima u zauzimanju stava jer valjda niko nije preči od njih u crnogorskom društvu. I tako će ostati zapamćeno da je jedan NVO aktivista tražio da se NVO dodjeljuje što manje sredstava. Ovo nije prvi put da su za manju grupu NVO važniji interesi političkih stranaka nego interesi NVO ili su to samo lijepo maskirani sopstveni interesi. Mi, bezobrazni, nastavićemo da se borimo za interese NVO a političke stranke, vjerujem, same uvijek prepoznaju svoje interese i biće vrlo jedinstvene u njihovom ostvarenju. Pošto je posao u Crnoj Gori privremeno završen, bilo bi dobro da se Raonić sada okrene Hrvatskoj jer je tamo na djelu očigledna nepravda. Za NVO se u Hrvatskoj izdvojilo u 2010. godini, oko 160 miliona eura, a za političke stranke koje participiraju u Saboru, za obavljanje redovnih aktivnosti na nacionalnom nivou, ispod 9 miliona eura (0,05% ostvarenih rashoda poslovanja iz prethodno objavljenog godišnjeg izvještaja o izvršenju budžeta).
Koalicija NVO tražila je da se zakonom obezbijedi minimum za finansiranje projekata NVO. Da je naš prijedlog usvojen, NVO bi mogle da računaju na najmanje 5 miliona eura godišnje. Ćudi me ovakav, kolegijalni, stav jer samo dvije ili tri nevladine organizacije sa kojima sa-rađuje gospodin Raonić, godišnje prihoduju preko 2 miliona eura. Bezobrazluk je kada oni koji imaju značajna sredstva traže restrikciju za sve ostale NVO u Crnoj Gori, ma koliko da ih ima aktivnih. Priličan je broj NVO koje realizuju korisne akcije na lokalnom nivou i podstiču građanski aktivizam bez kojeg nema razvoja demokratije. Te NVO ne smiju biti zaboravljene, a o rezultatima aktivnih i manje aktivnih ćemo drugi put.
Takođe, neistina je da samo 4 NVO objavljuju finansijske izvještaje na svom web sajtu i da su one jedino transparentne. Ima ih još, mada ne tako uticajnih (možda uđu u novogodišnjih TOP 20 NVO), a upravo se sprema publikacija koja će javnost upoznati sa finansijskim izvještajima više stotina NVO.
Svoj stav iznosim javno jer makar povremeno treba reagovati na neznanje, bezobrazluk ili nešto treće od strane „uticajnih" NVO. A Crnu Goru upravo uticajni (uz dužno poštovanje izuzecima) guše u površnosti, najuticajniji u krugu političkih stranaka, u nevladinim organizacijama, medijima. Da nije tako, naše društvo bi sigurno bilo više demokratsko nego sada, životni standard bolji itd...
Sve sam više ubijeđen daje malo onih koji žele pozitivnu društvenu promjenu. Manji broj NVO predlaže rješenja problema o kojima veći broj NVO, naravno uticajnih, voli svakodnevno da priča. Mediji daju najveći prostor onima koji vole da pričaju (svakodnevno), a ne onima koji nude rješenja. Državna i lokalna uprava još nemaju hrabrosti i znanja da adekvatno komuniciraju sa NVO, da prihvate argumentovane sugestije ah i da onima sa manje znanja, bezobraznima ili., odgovore, argumentima, bez ustezanja ma koliko bili „uticajni". Poslanici, iako bez svih potrebnih resursa za rad, sramežljivo koriste svoju poziciju u donošenju propisa zahvaljujući kojima Crna Gora treba da postane bolje društvo. Kvalitet javne debate o svim društvenim pitanjima je, kao posljedica prethodno pomenutog, zabrinjavajuće loš. U Crnoj Gori vodi se kvazidijalog jer cilj dijaloga je da se dođe do rješenja a kod nas, čini se, da se udaljimo od rješenja. Većina u svim društvenim sektorima se trudi da građane i građanke drži na nivou površnosti, jer što će biti sa svima njima (uticajnima) ako počnu da se postavljaju pitanja. Onda će valjda svi morati više da se trude (rade) kako bi zadovoljili potrebe građana i moraće da objasne korist koju građani imaju od njih.
Vjerujem, ipak, u manjinu ozbiljnih, kompetentnih, kredibilnih ljudi kojih ima u svim sektorima, a koja mora dobiti šansu makar zbog toga što će EU tražiti rezultate koje mediokriteti neće moći da ostvare.
Goran ĐUROVIĆ, predsjednik Upravnog odbora Koalicije nevladinih organizacija - saradnjom do cilja
